Franjo Mesarić - Frenki: "Kakvi smo mi Međimurci ljudi?"

Je li moguće dati neku definiciju kakvi smo mi Međimurci ljudi - naravno da tu mislim na oba spola i više na karakter, na sve ono što nas negdje drugdje čini prepoznatljivima? Hoće li nas nabrajanje mana učiniti prepoznatljivima? Možda ipak imamo i puno vrlina i onih stvari koje možda drugi nemaju? Uzeo sam si težak zadatak da nas pokušam nekako definirati i vjerujem da će se neki složiti sa mnom, a neki i neće i zato ovo shvatite kao jedno razmišljanje o nama Međimurcima. Mnogi drugi su nas okarakterizirali kao vrijedne i radišne ljude - naravno da tu ne mislim na pojedince, lijenčine, klošare, pijance i sve one koji ne rade ništa nego općenito o nama Međimurcima dajem neko svoje viđenje. Neke usporedbe ne mogu izbjeći. Povijest nam govori da imamo lijepe narodne pjesme, možda najljepše u cijeloj hrvatskoj - ali da je većina pjesama tužna i sjetna. Ima nešto istine u tome i s time se moramo složiti. Neki su dali objašnjenje da je to zato jer su mnogi naši djedovi završavali na ruskom frontu, na raznim ratištima, jer za ovo Međimurje svi su se otimali od Mađara, Austrijanaca, Slovenaca a u novijoj povijesti da smo slučajno izgubili domovinski rat - tko zna pod čijom bi čizmom živjeli. U povijesti je u Međimurju bilo jako velike sirotinje i rađalo se puno djece, otprilike po deset djece po porodici i naravno, pošto je vladalo veliko siromaštvo, išlo se i putovalo u potragu za kruhom po cijelom svijetu. Zbog siromaštva, ratovanja i želje da nas pokore i što su mnoge žene ostajale bez svojih muževa, djeca bez očeva nastajale su tužne pjesme i napjevi. Puno se radilo i mnogi i danas puno rade - pa mislim da stoji činjenica da smo radišni narod, radišni ljudi. Zatim postoji ona činjenica, to jest jedna vrsta ''takmičenja'', ako susjed ima veliku kuću, moja mora biti barem za jedan cijeli red cigle veća, ako susjed ima neki auto, moj mora biti jači, skuplji, bolji, ljepši. Je li to ''takmičenje'' vrijedi i danas ili je to stvar prošlosti dok stariji ljudi još žive među nama? Ako netko uspije u nekom selu ili gradu u Međimurju - je li istina da postoji taj veliki međimurski jal, da su mu ljudi zavidni, ljubomorni? Je li istina da nam smeta ako nekome ide bolje, ako stalno napreduje u svakom pogledu, a mi se mučimo i mučimo i samo "nikud nikam" - kak se ono veli? Mislim da ima nešto i u tome, da svi težimo naprijed i da nešto postignemo za svoga života i jasno je da ima uspješnijih ljudi i manje uspješnih ljudi. A nisu li mnogi uspjeli zahvaljujući ''vezama'' i ''vezicama''? I često se pitam kakav profil ljudi u Međimurju uspijeva nešto napraviti? Je li danas poštenje na nekoj cijeni ili je bitan ''jezik'' dobra komunikacija, snalažljivost u određenim situacijama ili možda bahatost, bezobraznost, gaženje svega i svačega? Ima li formula uspjeha u Međimurju, naravno tu mislim na ljude koji tu žive i rade a ne koji rade negdje vani u inozemstvu, a tu grade kuće i kućerine i dolaze kući sa skupocjenim automobilima i svim ostalim bogataškim rekvizitima. Čime se u stvari mjeri uspjeh? Količinom novca u banci, nekretninama, automobilima ili da li posjeduješ jedno dvorište, dva, tri ili više, koliko automobila posjeduješ, imaš li tlakovce ili asfalt na dvorištu? Je li možda uspjeh biti skroman, ali biti istovremeno i sretan? Niste li se možda često puta zapitali kako su neki ljudi u Međimurju stvarno bogati - ali nisu sretni jer ili ih muči neka bolest, ili su im djeca ili unuci narkomani, ili su puni sebe, prepotentni i bezobrazni - jednom riječju, imaju skoro sve, kako se ono kaže čak i "ptičjeg mlijeka", ali ipak nisu do kraja sretni zbog nekih vlastitih problema koje imaju u porodici. Isto tako kažu da je sreća relativan pojam, da je naš čovjek takav "crv" da nikad nije zadovoljan i da stalno želi još i još? Da li stoji ta tvrdnja ili ne - odgovorite si sami. Kažu i to da, ako je netko bogat, da želi biti još bogatiji i nikada mu dosta pa da ima ne znam što. Da li se slažete s tim? Znači to bi se dalo tumačiti da smo veoma nemirna duha, da nas nešto u nama tjera i tjera naprijed za stjecanjem čim više toga. Stoji li ta pomisao ili ne? Nekada se puno više družilo, pjevalo, pilo, radilo zajednički - a danas? Mislim da je po tim modernim kafićima sve manje ljudi srednje i starije dobi, a sve više i više mladih. Zašto je nestalo te pjesme i tog lijepog druženja? Jesmo li se otuđili ili svi manje-više vodimo samo svoju brigu i svoje probleme, a za druge nam se baš fučka? Jesmo li postali pomalo sebični i egoisti spram drugih ljudi, pa nam je samo važno kako je nama, a za druge nimalo ne marimo? Složit ćete se sa mnom da je pjesma nestala, da je nestalo one radosti i zajedničkog druženja i zajedničkog rada jer danas ni za novce ne možeš naći dobrog radnika ili težaka. A toliko ima nezaposlenih i ljudi s malim primanjima, ali malo tko želi raditi za neke sitne novce. Jesmo li postali gramzljivi i izbirljivi? Isto tako smatram da naš kajkavski izumire jer ovi današnji klinci i mladi ljudi sve više govore standardnim književnim jezikom, a sve manje i manje na kajkavštini. Nije li to žalosna činjenica - pa se mnogi pitaju - zašto se mi Međimurci sramimo svog materinjeg jezika koji je tako bogat, melodičan i tako lijepo zvuči? Zašto roditelji u trci za zaradom sve manje i manje koriste kajkavske riječi, a sve više književnog jezika? Točno je, kriv je i vrtić i škola jer se sve više govori književnim jezikom i kajkavština izumire. Činjenica je i to da i mnogi srednjoškolci barataju sa jako malim fondom kajkavskih riječi i naš kajkavski, moram to konstatirati - izumire. Šteta jer ja kao pojedinac ne mogu ga spasiti i ne mogu promijeniti ''glave'' roditelja i svih onih koji odgajaju djecu. Dakle, na polju kajkavštine postajemo siromašni, da ne kažem neku težu riječ. Mislim da se otuđujemo, udaljavamo i sve više osamljujemo. Ne vjerujem da

Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku, Twitteru i Google+, te putem iPhone i Android mobilnih uređaja

Budi prvi koji će komentirati ovaj članak.

Poslovica

Neje za drugo nego kaj ga po smrt poslav.

Čakovec
14 °C
Trenutno vrijeme